književno vrednija šetnja zemunskim parkom
ovo dole je jedan unos od nedavno, tako modifikovan da sada sadrži izvesnu književnu vrednost. u ovakvom obliku bi verovatno bez većih problema mogao da ode u neku štampanu knjižicu, ili se pojavi na konkursu za kratku priču. a možda bi mogao da osvane i na nekom sajtu specijalizovanom za književnost sa ovih prostora, što da ne.
u pitanju je unos od pre nekoliko dana, "pre šetnje zemunskim itd.". osnovne izmene: odstranjen doktor (nažalost morala je da ode i Silvija Plat sa njim u paketu). Zdravku dato normalno prezime (Marić), umesto prethodnog, šarlatanskog. odnos između Laure i Zdravka zahlađen, i vraćen u okvire svakodnevne uzdržanosti/nezainteresovanosti, da bi izgledao realnije. naracija prebačena iz trećeg u drugo lice jednine. to drugo lice je fin kompromis između prvog i trećeg. pripovedanje u prvom licu je često odbojno, čitalac ima utisak da prati monolog nekog samodopadljivog dripca. treće lice isto tako nije najsrećniji izbor, tada bude kao da se radnja odvija tamo negde, iza nekog brda. drugo lice je fino među-rešenje. zbog svih onih "ti", "tebe", "tvoj" kojima te autor konstantno zrači, pa imaš (čak i ako to ne želiš) utisak da je veliki deo tebe utkan u tu priču, ili da je veliki deo priče utkan u tebe, itd.
i tako... naravno, nije ovo još gotovo. sigurno će tu da padne dodatno kresanje. plan je da, na kraju, od posete poliklinici kbc Zemun ostane jedna fina pesma. dobro, videćemo šta i kako dalje. da bi se postiglo na kompakciji verovatno će broj kopči u prstu biti sveden sa 3 na jednu: ceo taj proces, vađenja kopči i kopanja kroz najlon i meso, prilično je uznemirujući i mučan, pa će to biti sažeto i ublaženo. autor bi, isto tako, najradije eliminisao Zdravka iz zapisa. nažalost to neće ići tako lako zato što je jedan njegov prst dosta upleten u akciju. možda odstraniti Zdravka a ostaviti samo njegov prst? pa da prst leži u lokvici krvi preko belog čaršafa na bolničkom krevetu, a Laura i sestra skalpelom kopkaju po njemu i izvlače mu crevca pincetom. deluje zanimljivo. videćemo... za sada neka ostane ovako, i sa Zdravkom i sa prstom. možda će leteti Laura, pošto je odnos između nje i Zdravka ionako do te mere zahlađen da je postao beznačajan. eto. bilo bi sjajno ako bi i ova, poboljšana i književno vrednija, verzija bila primljena i čitana kao i prethodna.
PRE ŠETNJE ZEMUNSKIM PARKOM
(autor ovaj književni unos, kao i sve njegove naredne verzije, poklanja bugi-vugi biću, pa da se ono obogati od njega i potom živi opušteno i nasmejano)
bila je ta poseta poliklinici KBC Zemun.
i odeljenje opšte hirurgije i traumatologije.
i sav taj svet što stoji ili sedi po hodnicima, čekajući medicinsku intervenciju.
i ta devojka, u roze kožnoj jakni i roze patikama, naslonjena na zid.
i ti, sa tim teget končićima u svom prstu, dok stojiš naslonjen na zid preko puta te devojke.
končiće treba izvaditi. najlonski su, nalik onim strunama za pecanje.
i sada si tu, naslonjen na zid. čekaš da se to vadi.
i posmatraš tu devojku. podseća te na Ivu Štrljić, a ti si Ivin obožavalac.
i zatim te prozovu. ulaziš u ordinaciju, medicinska sestra te dočekuje na vratima. gleda u karton. ta gospođa, grubog bokserskog lica. ali ne mogu sva bića da imaju skladnu fizionomiju.
- Zdravko?
- da.
- pa dobro, izvoli Zdravko uđi.
i uđeš. i tu su dve prostorije. soba za prijem i soba za intervencije. sestra te odvodi u sobu za intervencije, kaže ti da sedneš na krevet. iza paravana se pojavljuje devojka u belom mantilu. bleda put, tamna kosa, ljubazno lice. stažistkinja, verovatno. prilazi krevetu na oko metar, zatim zastane. trema, valjda.
- Laura, priđi još malo pa da pogledamo - kaže joj sestra.
i Laura priđe.
podižeš prst, objašnjavaš u čemu je stvar. eto, u prstu su ti teget končići. tu su više od nedelju dana. i sada bi bilo dobro izvaditi ih.
- u redu, Zdravko Mariću - kaže sestra.
ima nešto u tome, kad te tako oslove punim imenom i prezimenom. kada prvo kažu tvoje ime, zatim i tvoje prezime. ima nešto u tome što - ne znam - razneži. a kada bi prvo izgovorili tvoje prezime, to već ne bi bilo to. ali, prvo ime, pa potom prezime, baš tim redosledom, e, to je prava stvar. još ako izgovore to - onako - prividno ozbiljnim glasom a u suštini bi svakog časa mogli prsnuti u smeh... e, to je onda najbolje.
i sestra zatim uzima makaze iz tacne sa hirurškim instrumentima. zaseca flaster i gazu. uklanja ih i baca u posudu nalik pljuvaonici, među ostale medicinske otpatke, braon i žute i tamnocrvene boje. i pojavljuje se ranica. ne izgleda loše. kao neka mala japanska bonzai ruža. to je sve što je ostalo iza one ciste koja se tu nalazila mesecima. bilo bi sjajno ako bi to tako moglo uvek: da iza događaja i stvari (raznih stepena neprijatnosti) ostaju male bonzai ruže.
- ajde, Laura, pokušaj ti da ukloniš končiće - kaže joj sestra.
ali Lauru je paralisala trema. deluje kao da bi se najradije vratila iza onog paravana i navukla zavesicu za sobom.
- ajde, samo polako, možeš ti to - ohrabruje je sestra.
- samo napred, Laura.
- pa dobro, da probamo - kaže ona, i uzima skalpel.
sestra pincetom zahvata prvu kopču i podiže je. Laura pokušava da preseče kopče i prekine kontakt kože i končića. ne ide. pogrešno zasecanje. i onda bol. ali još malo zarivanja skalpela u najlon i meso, i prva kopča biva uklonjena. zatim sestra i Laura prelaze i na preostale dve kopče.
- jel te ovo boli? - pita Laura, posmatajući prst i bockajući ga vrhom skalpela. da, to te boli.
- pa možda malkice ali baš malkice.
i onda još Laurinog zasecanja kroz najlon i tkivo. i to te boli.
i tako, polako, sve tri kopče bivaju ukonjene. ali zaostala su ta dva končića u dubljim slojevima tkiva. sestra uzima pincetu i zariva je u ranicu. dole, do tih dubljih slojeva. i opet bol.
a ona nikako ne uspeva da izvuče končiće. duboko su. operiše po toj ranici, bez efekta. ali njene oči kao da govore - hej, sori... i to pomaže... ta saosećajnost u pogledu... to grubijansko boksersko lice toplih očiju... iz njih zrači nemoć, ali - prijateljska.
- a jel te ovo mnogo boli? - pita Laura.
- pa možda malkice.
- to teget možda nije končić, nego trag boje koju je končić ispustio! - kaže sestra. potom pincetom kopka još malo oko tog traga.
- jel te boli?
- pa možda malkice. i vadite mi sve te končiće odatle, nemojte da ostane neki unutra pa da se zagnoji!
morao si da nastupiš sa te dramatične pozicije ugroženog. iz nekog razloga, dame su bile spremne da odustanu. zamor, valjda. i kod tebe je nastupio, zamor. odustao bi i ti, samo da taj prst nije bio tvoj.
i nekako bivaju uklonjeni i preostali končići, iz tih dubljih slojeva. i svima je laknulo. sestri, Lauri, svima. čak ste i spontano poludeli. malo.
- tra la la! u jeeeee! - infantilna reakcija, ali šta da se radi. i tako ordinacija na trenutak biva pretvorena u vrtić.
u redu, gotovo je, može da se odahne. i odahnuli su. Laura, sestra, svi.
sestra ti previja prst. preko zavoja lepi flaster i višak odseca makazama.
izlaziš iz ordinacije, u hodnik, među sav onaj svet što tiho sedi ili kruži ili stoji, i čeka.
više nema roze devojke koja podseća na Ivu, naslonjene, na onom mestu.
prilaziš šalteru da podigneš zdravstvenu knjižicu i platiš participaciju.
tu ti se slošilo. neka zakasnela reakcija organizma na sve ono u sobi za intervencije.
osećaš se loše, baš loše.
jutarnja nes-kafa sa mlekom i fruktozom, njiše se u želucu. svetlaci pred očima itd.
iako ošamućen, uspevaš da platiš participaciju. i da preuzmeš kusur.
i da pokupiš zdravstvenu. i da izađeš iz poliklinike.
iz nekog razloga stegao si šakama na grudi svoj plavi ranac.
valjda da se pridržiš za njega ukoliko počneš da padaš u nesvest.
uspeo si i eto te napolju, na vazduhu. udišeš ga. prija ti taj vazduh, oktobarski i svež.
mlaz bezbojne i tople i guste tvari uliva se u tebe kroz usta i nozdrve.
to se onaj život, koji te na kratko napustio, ponovo vraća, kao kada pustiš video-zapis unatrag.
iza oblaka nad Prvomajskom ulicom probija se sunce.
topli zraci padaju na trotoar, na opalo lišće ispred zgrade poliklinike, na vatrogasni dom, na tebe. izgleda da se ipak nećeš onesvestiti. prebacuješ ranac preko leđa. silaziš do ivice kolovoza. gledaš levo i desno, proveravaš nailazi li neko vozilo. ide jedan autobus. petnaestica, stiže iz pravca Karađorđevog Trga. udaljenost oko stotinak metara. ne žuri mu se. odlučuješ da sada može, da je dovoljno bezbedno. prelaziš ulicu.
smislio si da prošetaš zemunskim parkom, dok se telo još malo ne konsoliduje.
prolaziš kroz rupu u živoj ogradi, stupaš patikom na mokru travu. i eto te u zemunskom parku.
0 komentara:
<< Home