Arizona
Jutros, pri povratku iz samoposluge, mimoišli smo se pred ulazom u poštu i niko od nas dvoje nije izgledao sjajno. Ja - urastao u bradu, mamuran, potišten. Ona - nalik na zombija - raščupana, podbula, u pohabanoj perjanoj jakni. Na nogama je imala duboke patike. Bile su blatnjave i rašnirane. Strugala je njima preko zaleđenog trotoara, otupela od medikamenata.
Par godina je starija od mene. Nismo se nikad družili, niti razmenili neku reč. Svojevremeno (u mojoj ranoj mladosti i kasnije) bila je najlepša devojka u naselju: crna ravna kosa do pola leđa, crte lica Mie Farou, a kada bi se nasmejala pojavile bi se one jamice u obrazima. Ne bih skidao oči sa nje kad bi kliznula kraj moje kapije, u beloj košulji kratkih rukava, suknji do iznad kolena, jednostavnim ravnim cipelama.
Posle, nešto se dogodilo u njenoj glavi. Mala implozija ili tako nešto. Tek, počeo sam kod nje da primećujem promene. Viđao bih je dok baza po naselju, kida grančice sa divljih stabljika, stavlja ih u usta, žvaće, potom guta. Ili ono: kada se jednog popodneva sunčala na autobuskoj stanici, sedeći na asuri uz kolovoz. Šokiran, stajao sam kraj nje i čekao da se pojavi bus. I kada je bus stigao, požurio sam da se popnem u njega, dok je ona nastavila da sedi na asuri, u teget kupaćem kostimu, žmirkajući u horizont ispod slamnatog šešira, obasjana suncem.
Ok, ovo nije unos o meni, ali imam informaciju da me neke devojke iz kraja potajno simpatišu, pa osećam potrebu da podelim sledeće: ne bih voleo da i mene ludilo potkači na taj način. Ne bih da završim brsteći divlje stabljike po kraju ili ležeći nag na peškiru, na nekoj prometnoj raskrsnici. Hteo bih, ako može, sa nekim dignitetom da odem. Hteo bih, kad poludim i umrem, da me devojke iz kraja pamte ne kao mračno strašilo, već kao povučenog, suzdržanog čikicu, proređene kose, sede brade, i predusretljivosti velike kao Arizona.
8 komentara:
Ovaj unos prvobitno je nastao februara 2000. godine. Te zime nije bilo puno snega kao ovo danas, ali je vreme bilo tmurno i nekako depsresivno. Unos mislim da sam već bio postavljao na blog, pre nekoliko godina. U međuvremenu, on je dobio novo vizuelno ruho, iz forme slobodnog stiha prebačen je u formu proze, plus je doživeo još neka manja ulepšavanja. I sada - iz razloga koji bih da zadržim za sebe - osetio sam potrebu da ovaj stari unos ponovo postavim na blog.krepkimrtvac - 7. februar 2012 11:01:15
Nije strašno poludeti, strašno je ostati jedini normalan.Weltschmerzgirl - 7. februar 2012 11:09:34
Da odem sa srebrom u kosi, zlatom u dzepu i celikom u gacama... da me pamte :D imam ja jednog dusevnog bolesnika u zgradi, samo je dosta stariji od mene 10ak godina i neku preko... a bio je nomalan, student, putnik djak, sportista i sve to, a onda je flipn'o... to me navodi na zakljucak da ne mo's tek tako ni da poludis, postace i to danas privilegija. Ako vec nije. A ti se ne skiraj, ko ovako pise, nece skoro da poludi :)))duledudule - 7. februar 2012 11:22:25
WeltšmercGirl, dule, tenks na divnim komentima. Bilo bi stvarno zeznuto ostati jedini normalan u poludelom svetu. Ali mislim da je to priroda rešila. Pošto smo mi organizmi koji žele da prežive, neminovno idemo u korak sa svetom, prilagođavamo se okolnostima i postepeno ludimo zajedno sa njim.Suprotan proces je moguć, znači poludeti u prividno normalnom svetu. Kad dođe do toga, sve što tražim je da poludim na neki tih i neugledan način, znači tako da moje ludilo ostane neprimećeno u očima devojaka iz naselja. I bilo bi dobro nemati one trenutke lucidnosti. Ti trenuci lucidnosti su, kažu, najteža stvar u vezi s ludilom.
krepkimrtvac - 7. februar 2012 13:18:16
Znas, u danasnjem svetu, ljudima je dovoljno da te proglase ludim samo ako se ne slazes sa misljenjem vecine. Da si napisao samo ovo da je sedela polugola suncajuci se na stanici, pomislila bih da se devojka samo zajebava i da ismejava ljude oko sebe- upravo iz razloga koji sam gore navela.Ali ovo sa cerupanjem divljih biljaka, e to je vec malo... Malo ludacki. Ne verujem da je sa tim pokusala da ismejava druge koji se i tekako uklapaju u misljenju vecine i izgledaju svi kao copy-paste.
I kazes da je "post" nastao pre par godina?? Sta se u medjuvremenu sa njom desilo?
Pozdrav iz Atine !!!
christy - 7. februar 2012 13:39:29
A kako ide ono da možeš pročitati sve knjige sveta o raznim doživljajima i sve to, ali dok ne doživiš sam, možeš samo da pretpostavljaš.. Zamisli scenu u njenoj glavi dok se sunčala kako posmatra autobus i ljude i misli " o koji su ovo ludaci.." :)P.S. Inače mislim da se ludilo tako olako shvata, svi bi nešto da polude. Možda si samo različit.
MoonlightGirl - 7. februar 2012 15:04:15
Da nauka kaze jos je teze onima koji imaju uvid u svoju bolest... Ne znam zasto pozelela sam ovu pesmu da cujem posle citanja ovoghttp://youtu.be/9sA66l0j8do
Nije tako tesko otici bilo gde u glavi
sve se desava samo tu
na nivou svetla
video sam
ipak istinu,
mnogo je teze ostati tu...
Ilijana - 7. februar 2012 18:24:53
devojke, tenks na lepim komentima :) Bloomka, da, ludilo je hajpovano preko svake mere i shvata se dosta romantično. Sve u svemu, ludilo je precenjeno. Ima jedna rečenica kod Selina, koji kaže (parafraziram): "Kada se čovek nađe u ovom svetu, šta mu drugo preostaje osim da izađe iz njega?". I tako, pošto smo sve manje sposobni za ljubav, a samoubistvo je ekstremna mera, ludilo (ili "ludilo") je postalo popularan način modernog svakodnevnog čoveka da on pobegne od svog nezadovoljstva.krepkimrtvac - 8. februar 2012 11:53:00
<< Home